Početak prije četvrt stoljeća

Kada se pri kraju 1993. pojavio prvi broj Vijenca, bio je to izniman događaj u Matici hrvatskoj, ali i uopće na hrvatskoj kulturnoj i političkoj sceni. Na čelu Matice bio je Vlado Gotovac, jedan od najistaknutijih oponenata tekućoj politici, a krug urednika i suradnika novopokrenutoga Vijenca pripadao je, dobrim dijelom, istome političkome nazoru. Život u redakciji bio je intenzivan, boravilo se tu svakodnevno, a povod nije bilo samo uređivanje novina, nego komentiranje događaja na političkoj i kulturnoj sceni. Nekoliko mi je osoba ostalo u trajnome sjećanju kao neke vrsti čuvara, točnije čuvarica Vijenca.

Bile su to gospođe Jasmina Prica i Vera Čičin-Šain. Iako nisam bio u redakciji, dolazio sam gotovo svakodnevno radi informiranja, radi razgovora. Dakako, tu je uvijek bilo nekoga s kime se mogu podijeliti misli, pojasniti mnoge nejasnoće koje su nas tada okruživale. Prije Vijenca počeo sam sustavno objavljivati kolumne u novinama, isprva u Oku, koje je potkraj 1989. preuzeo Branko Čegec, a gdje sam bio i urednik, a zatim često u tjednome kulturnom prilogu Vjesnika. Oko je, naime, ukinuto nakon što smo ga u novome sastavu uređivali i izdavali samo godinu dana. Bilo je to dramatično vrijeme početka višestranačja i početka rata. Učili smo se demokraciji svatko na svoj način, a Gotovac i Hrvatska liberalna stranka kojoj je pripadao, pa i Matica hrvatska koju je vodio, davali su dovoljno širine da se iskažu i stajališta koja su ponekad djelovala i radikalnima. Prolistaju li se prva godišta Vijenca, lako se zapaža kako su se u njemu artikulirale ideje koje će svoje puno značenje dobiti nešto kasnije. Tu se cijenila i poticala sloboda mišljenja u svemu, od estetskih do političkih nazora.

Likovna kritika, koju sam do tada objavljivao dugi niz godina, postupno se povlačila i ustupila mjesto jednom drugom kritičkome govoru, onom jačega političkoga naboja. Također, bilo je to vrijeme žestokih nacionalnih emocija, koje su se često znale izvitoperiti i utjeloviti u poplavi kiča. Pisao sam o novim društvenim fenomenima u kojima sam mogao upotrijebiti alate iz svoje uže struke povjesničara umjetnosti, ali i iskazati ih novim jezikom kome nije bila strana polemičnost. Otkrio sam nešto što prije nisam poznavao, barem nisam prakticirao, a to je direktan govor u kome se stajalište iskazuje bez okolišanja. Moj davni uzor za taj tip novinarstva Albert Camus i njegove kolumne postali su mi svakodnevno štivo, štoviše poticaj, a živi razgovori u redakciji Vijenca bili su mi dragocjeni za cizeliranje onoga što sam namjeravao komentirati. Bilo je uzbudljivo slušati kako su drugi reagirali na ono o čemu sam pisao, i to je iskustvo koje pomaže da se bolje razumije i sama sebe. U novine sam ušao vrlo rano, s nekih dvadeset godina, i to je iskustvo koje se ne zaboravlja. Novine su mi, međutim, bile tek komplementarna djelatnost, onoj primarnoj, nastavnoj i znanstvenoj, davale živost i energiju trenutka. A atmosfera u Vijencu bila je zdrava i poticajna i stoga je i pamtim kao nadasve lijepo razdoblje koje je trajalo dokle je trajalo.